Tuesday, December 20, 2016

Staze u parku

Kada čitam pravopise našeg jezika, u kom god centru oni nastali, osećam se kao da čitam neki visoki pravni akt. Ne mislim samo na autoritarnost i preskriptivnost, već i na sam jezik, na stil pisanja. Kao da su autori zakona o saobraćaju zamoljeni da napišu i zakon o pisanju, takav da ne preza od idiosinkretizama, samo da se po svaku cenu osigura od zlonamernih i kriminalnih interpretacija. Ova činjenica mnogo govori o sociokulturnom konstruisanju pravopisa u našoj lingvističkoj i široj društvenoj zajednici.

Kako se sve pravopis može pisati, i kako ga valja pisati? Može se pisati kao pravni akt, toga smo svedoci. Može se pisati i kao puki opis postojećih praksi: sagledati kako ljudi pišu, i prikazati; korisnici onda prepoznaju postojeće mogućnosti i biraju svoju kombinaciju. Može se pisati kao savetnik, kao priručnik, udžbenik - sa ciljem da čitalac razume problematiku, da nauči principe, usvoji mehanizme, i postane što veštiji korisnik mogućnosti koje pisano izražavanje pruža. Može se načiniti i kombinacija ovih pristupa: istražiti i opisati postojeće prakse, među njima preporučiti one koje su najzastupljenije i najuklopljivije u zajedničke principe, i učiniti to u metodički promišljenom tonu.

A zapravo se i zakoni mogu pisati i tretirati na razne načine. U totalitarnijim kulturama, zakon se piše s pozicije Bogom dane moći, on služi da stoku koja se sama ne ume ljudski vladati dovede u red i natera na poštovanje osnovnih uslova za opstanak koliko-toliko uređene zajednice. Takvi zakoni tretirajući ljude kao stoku podstiču u njima osobine stoke. U demokratičnijim kulturama, zakoni služe kao propozicije u društvenoj igri - poput pravila igre Ne ljuti se čoveče: možemo se dogovoriti da ima jedenja, ili da nema, možemo se dogovoriti da kada nemamo figura u igri bacamo triput ili jednom, ali kada se dogovorimo - svi ćemo se iz zajedničkog interesa truditi da pravilo ispoštujemo, da bismo mogli da se igramo.

U zemljama poput Holandije kada se donese novi zakon, nailazi period u kome se posmatra u kojoj meri je prihvaćen u narodu. Ako je prihvaćen u dobroj meri, ostaje. Ako nije, ukida se ili se zamenjuje drugim. Pre desetak godina, usvojen je zakon da građani na javnom mestu moraju imati legitimaciju, odnosno da je prekršaj biti bez nje. Nakon dve godine probnog perioda, zakon je povučen jer nije bio prihvaćen: ljudi ga nisu poštovali, nisu nosili legitimacije, napisano je jako mnogo kazni koje na kraju nisu naplaćene i zakonodavac je zaključio da narod ne prihvata ovakav zakon, kao i da je spreman da trpi posledice njegovog ukidanja. Postoje, dakle, kulture u kojima se zakonima iz oblasti javne bezbednosti pristupa manje strogo i autoritarno nego što se kod nas pristupa pravopisnim pravilima. A evo jedne ilustracije kako to naši pravopisi rade.

Svi naši pravopisi u poslednjih 60 godina propisuju da se broj 600 piše šeststo. Broj 60 se pak piše šezdeset, ne šestdeset. U broju 60, sekvenca st se pojednostavljuje u s, a zatim po zvučnosti menja u z usled nemogućnosti da se u tečnom govoru izgovori std. U broju 600, u značajno težoj za izgovor sekvenci stst, očekujemo da se ista, prva, sekvenca st pojednostavi u s, a zatim stopi sa narednim s: šesto. Svako ko u izgovoru ne zvuči kao potpuni magarac tako i izgovara: šesto. Ali pravopis srpskog jezika, inače zasnovan pretežno na fonetskom i fonološkom principu - upravo onim koji jedino mogu rezultirati pisanjem šesto - pravnim jezikom nalaže da se ovaj broj ima pisati šeststo.

Postoji i objašnjenje: ako bismo pisali šesto, ne bismo znali da li mislimo na redni broj od broja 6 (šesto odeljenje prvog razreda) ili na osnovni broj 600 (šesto razloga da izbegavate Pravopis Matice srpske). Pojava da se dve reči identično pišu naziva se homografija, i često se javlja, kao i u ovom slučaju, kao pisani refleks homonimije. Prirodna je jezička osobina, i vrlo je frekventna u našem jeziku: računajući i posebne oblike reči (kao što i u ovom slučaju samo oblik jednine srednjeg roda rednog broja daje homografiju), najmanje svaka dvadeseta forma je deo homografskog para, tripleta ili veće skupine. Kad bismo se držali logike pisanja oličene rečju šeststo, reč jelo bismo morali pisati jedlo, da bi se razlikovala od drveta jele. Pridev jezička morali bismo pisati jezikska ili jezičska da se ne bi mešao sa genitivom jednine imenice jezičak.

Kada se planira organizacija parka, mogu se izgraditi staze prema proračunima gde bi bilo najzgodnije da se provuku, ili se može ostaviti zelena površina dok se po njoj ne ocrtaju putanje kojima se najčešće prolazi, i onda ih popločati ili asfaltirati. U prvom slučaju, ako se posle izvesnog vremena pokaže da su neka predviđanja bila pogrešna, i da ljudi prolaze drugim putem, izvedu se korekcije, neke se putanje uklone, druge se dodaju ili saviju. Postoji i treća mogućnost: mogu se i provući staze prema logici ornamenata na ukrasu za novogodišnju jelku, i pored njih podići visoke ograde od bodljikave žice da se slučajno ne ugazi trava. Ovo je često princip autora našeg pravopisa.

Ko god da je, i kad god da je uveo član zakona o pisanju reči 600, najmanje pedeset godina ispiranja mozga od prvih slova do kraja školovanja, a i kasnije u plačevima o propadanju jezika srpskoga i u kampanjama za njegovo negovanje, očuvanje, trebalo bi da je dovoljno vremena i prostora da se u uslovima zakonodavstva zasnovanog na sili i najkočopernijima nametne pisanje dupleksa stst. A opet, jednostavna Google pretraga izraza poput "šesto pedeset" naspram "šeststo pedeset" (pedeset služi da eliminiše redni broj), dobija se deset puta više pogodaka sa pisanjem koje nalaže razum, nego onih sa pisanjem koje nalaže zakon Matice srpske. To je kao park u kome posle 600 godina upotrebe i prisile čestih policijskih patrola, postoji staza kojom osim samih službenika prolaze samo sline, poltroni i niži potkazivači, te građani pod pratnjom policijske patrole, dok svi ostali hodaju utabanom stazom posred travnjaka. Park je renoviran svakih tridesetak godina: sve staze su uklanjane, i ponovo postavljane na ista mesta. Niko nije ni pomislio da popločanu stazu kojom niko ne prolazi zameni novom, na mestu one koju su utabale hiljade šetača. Mesto toga, odgovorni se generacijama okupljaju u policijskoj stanici i jadaju kako je narod stoka, i kako uzalud oni postavljaju staze onde gde su uvek bile, i gde po zakonu moraju biti, kad stoka ne zna za zakon, i ide isključivo stazom koju je sama utabala.

4 comments:

  1. Pozdravljam profesora Arsenijevića i njegovu borbu za liberalizaciju srpskog jezika. Znam da se zalaže i za ravnopravnost žena u jeziku. Nadam se da ćemo uskoro, delimično zahvaljujući i njemu, moći slobodno da kažemo i pišemo: ginekološkinja, borkinja, advokatkinja i sl.

    ReplyDelete
  2. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  3. Dobra metafora. Bilo bi još dobro istaknuti da je u ovom slučaju staza sakrivena iza nekog granja, tako da posetitelji parka čak ni ne znaju da ona postoji i samo dobijaju fidbek da su marva jer gaze travu.
    Postojanje takvih normativnih rešenja, kojih govornici nisu ni svesni, samo čini da se ljudi osećaju kao da moraju unajmiti stručnjaka da bi nešto mogli napisati na vlastitom jeziku.

    ReplyDelete