Wednesday, October 18, 2023

Whose language do Bosniaks, Croats and Serbs speak?

Bosniaks, Croats, and Serbs effortlessly engage in communication with each other, utilizing their respective regional language varieties. In cases where some Croats or Serbs do not share this linguistic compatibility, they encounter similar challenges when attempting to communicate with many others from their respective ethnic groups. It is common for individuals from two or all three of these ethnic backgrounds to reside in the same villages or towns, and as a result, their linguistic patterns often exhibit more similarity to each other than to many members of their own ethnic communities.


However, nationalists tend to be conservative, in the Balkans in particular. In line with the 19th century doctrine of nationalism, they consider that language is a central attribute of a nation: a nation without an own language is not a nation.

Croatian nationalists identify their language as Croatian and contend that historically and to this day, it has remained distinctly separate from neighboring languages. Bosniak nationalists identify their language as Bosnian and contend that historically and to this day, it has remained distinctly separate from neighboring languages. Serbian nationalists maintain that the language spoken by Bosniaks, Croats, and Serbs is a single language, correctly classified as Serbian. And they are all talking complete nonsense.

The debate is rooted in two fundamental questions: What is the subject of ownership? and Who has ownership? I will explore these questions, beginning with the first. The subject of ownership is the language or languages, and while this may appear straightforward, defining what constitutes a language is the initial challenge that must be addressed.


For instance, one might consider Serbian as the language that individuals of Serbian ethnicity typically and naturally use for mutual communication. However, the assertion that they speak the same language cannot be made, not only for an entire ethnic community but even for just two individuals. Languages in this sense are broad approximations. Each proficient adult commands numerous linguistic varieties, known as registers, which they employ in various contexts, and even these registers are only approximations. The boundaries between them are not clearly definable. Furthermore, even if one were to somehow rigidly identify a register (which is an impossible task, given the infinite range of expressions it encompasses), no single register exists that two different individuals share. What we can discuss is a degree of similarity or difference, but not between unique objects identifiable as languages specific to particular inividuals. Instead, it needs to involve vague sets of varieties, ranging from those individuals are fully proficient in and confident using to those they can only command to a limited extent. Quantifying such a measure comprehensively is exceedingly challenging, involving the assessment of the entire landscape of linguistic varieties spoken by two individuals and then comparing them. When it comes to two populations, this task becomes nearly unimaginable. And even once we imagine obtaining such a measure, the result would be that at least two thirds of each ethnic group have languages which are more similar to those of at least two thirds of any other among the three groups, than to the remaining third of their own. From the perspective of ownership, the conclusion arises that the collective body of language encompassing the three ethnic groups (and possibly extending beyond their boundaries) represents a single indistinct vague language that cannot be viewed in terms of ownership.

This is akin to asserting that there are distinct ways of walking: the Bosniak, the Croatian, and the Serbian walk. And denying that all three groups walk in various ways which can undergo different groupings - none of which matches the ethnic boundaries. Or alternatively, asserting that there is just one way of walking, which is the Serbian walk, and Bosniaks and Croats lack their own walk and use the Serbian one instead. As if a distinct way of walking can be identified, and conceived as belonging to an ethnic group. Language is inherently something that cannot be completely encapsulated, whether at an individual or communal level. It does not provide a sensible basis for distinguishing between groups and their identities when linguistic boundaries between them lack clear demarcation (like there is a clear demarcation between the walking styles of humans and horses).

Returning to the concepts of conservativeness and nationalism, in the nationalist discourse, the focal point is not the actual language and the genuine linguistic competence of its speakers. Nationalists adopt a prescriptive approach to language, meaning they advocate for specific rules imposed by authoritative figures, rather than endorsing spontaneous, capacity- and competence-based speech. Consequently, the focus shifts to adherence to these rules, rather than the authentic spoken language. This viewpoint is not even a valid view of langauge itself; rather, it serves as a tool employed by certain social groups to assert their influence and power.

Ironically, the conservativeness of these groups has led the self-proclaimed linguistic authorities of each of the three ethnic communities to establish nearly identical sets of rules. Thus, circling back to the question of ownership, even from this perspective of prescribed language, it cannot be asserted that these are three distinct languages. Since each group has undertaken its own prescriptive efforts, it is equally unjustifiable to claim that the language belongs exclusively to one group and not to the others. Consequently, even from the untenable standpoint of prescribed language, there is only one shared language among the three ethnic groups.

The designations "Bosnian," "Croatian," and "Serbian" languages ultimately persist as either vaguely synonymous or devoid of substantial meaning. If there is any meaning conveyed by these labels, it represents something intangible and unpossessable. None of the three ethnic groups, or anyone more broadly, can assert one-to-one association, let alone true ownership over this intangible essence.

Monday, November 1, 2021

Južni dijalekti su lepi i dragoceni, dok ostaju u svoja četiri zida

Napomena: U tekstu za osobe koje se bave lingvistikom u metodološkom pristupu iz devetnaestog veka, i čije interesovanje je vezano za srpski jezik, koristim termin srbisti. Ovo ne znači da ne postoje metodološki savremeni istraživači srpskog jezika.

Srbisti koji su se oglasili o projektu Digitalni bukvar uglavnom iznose isti stav koji zastupaju i inače kada se otvori pitanje jezičke diskriminacije. Taj stav kaže da nijedan srpski dijalekat, pa ni oni južni, nisu loši ni pogrešni, da su svi lepi i za sebe ispravni, i važan deo srpskog jezika. Srbisti ne diskriminišu nijedan govor – naprotiv, oni se intenzivno interesuju za dijalekte, i upravo o južnim dijalektima je napisano najviše monografija, disertacija, članaka. Međutim, kada se postavi pitanje ima li u standardu mesta za dijalekatske osobine, oni odgovaraju sa da, ali. Ali je da dijalekatske osobine u standard ulaze ako prođu "filter vremena i srbističke zajednice". Drugim rečima – jedna pojava u deset ili sto hiljada, i to posle pedeset ili sto godina. Za neke dijalekte ni to.

Pokušaću da ciničnost ovog stava ilustrujem parabolom. Parabole su uvek jačeg intenziteta od ciljanog koncepta, pa je i moja takva. U vreme kojem pripada lingvistički pristup srbista, krajem 19. veka, u Evropi su postojali ljudski zoo-vrtovi. U njima su u ograđene prostore smeštani pripadnici različitih kultura i etničkih zajednica iz kolonija, zajedno sa osnovnim artefaktima njihovih kultura koji ilustruju stanovanje, odevanje i ukrašavanje, oruđa rada. Zamislimo da je neko u to vreme otvorio pitanje rasizma i dobio odgovor da oni, Evropska elita tog vemena, nisu rasisti, oni smatraju sve kulture vrednim i lepim, i važnim delom ljudske vrste. Upravo su egzotičnim ljudima posvetili posebnu pažnju i uložili mnogo da široj publici predoče njihove fizičke osobine i način života. I da se postavilo pitanje ima li za te ljude mesta u višim staležima evropskih država – odgovorili bi da, ali. Mesta ima za sve koji zadovolje uslove koje mi postavljamo, držeći sve te ljude daleko od mogućnosti da ih ispune. Drugim rečima – jedan u milion, i to posle decenija poniženja.

Najdirektnija stigmatizacija južnih srpskih dijalekata je kada se sami dijalekti smatraju ružnim, zaostalim, ne-srpskim (jer za mnogog Srbina je ovo uvreda – a nije uvreda da se za interese švercera oružja i dilera droge u ime nacije žrtvuju životi). Ovako očigledno šovinističke stavove samo najbeskrupulozniji eksplicitno iznose – mada i toga ima više nego dovoljno (stanje nacije). Najmasivnija stigmatizacija dolazi drugim kanalom koji srbisti omogućavaju i potpomažu svojim stavom prema standardu, i u kome aktivno učestvuju svojim intervencijama i savetima. Ona se sastoji u tome da se kada neko govori standard i pritom unosi nestandardne osobine centralno- i severnosrbijanskih dijalekata – to ili ne prepoznaje kao pažnje vredno odstupanje od standarda (za osobine urbanih govora), ili se gleda kao promašivanje registra (unošenje neformalnih jezičkih sadržaja u formalni jezik, kod osobina ruralnih govora). Kada pak neko u situaciji rezervisanoj za standard unese najblažu osobinu južnih dijalekata – ovo se doživljava i ocenjuje kao teško ogrešenje o standard. Na ovaj način, isti onaj ekstremni stav da su južni srpski dijalekti ružni, zaostali, ne-srpski, neguje se na mnogo perfidniji, implicitni način, koji osim što je jednako stigmatizujuć i diskriminišuć, još potpuno izbegava cenzuru svesti i savesti.

Nije lek za stigmatizaciju u smeštanju dijalekata u vitrine ukrasa srpske nacije, u zoološke vrtove egzotičnih jezičkih varijeteta. Lek je u otvaranju visokih registara, u otvaranju zvaničnog i drugog javnog prostora za jezičke elemente južnih srpskih dijalekata. Bilo zauzimanjem fleksibilnijeg stava prema standardu, bilo ukidanjem veštačkog standarda, bilo uvođenjem paralelnog standarda zasnovanog na južnim govorima. Bez ovoga smo svi saučesnici u procesu koji osim što je duboko nepravedan, osim što nanosi mnogo štete – ekonomske, kulturne, obrazovne – ujedno i neminovno vodi raspadu jezičke zajednice, i to na mučan i težak način.

Kooperativnost čuva zajednicu, nametanje je ruši

Dva često navođena argumenta za strogo pridržavanje standardnog jezika su da bez njega ne bismo mogli da se razumemo, i da on na okupu drži jezičku, etničku, odnosno nacionalnu zajednicu.

Jeste pokušali nekad da zamislite šta bi se desilo kad bi se sreli Piroćanac i Somborac i razgovarali jedan sa drugim tako da Piroćanac govori čist pirotski, a Somborac čist somborski dijalekat? Ja kad pokušam, imam problem. Nešto mi ne da, opire se, ne mogu da zamislim da bi se to realno desilo. Ono što mi smeta je kooperativnost.

Ljudi su u komunikaciji kooperativni. Kad vide da neko govori drugačije, potpuno nesvesno svode svoj jezik na najčešće, najopštije reči, na one koje čuju i od sagovornika, ponegde čak uzimaju sagovornikovu reč za nešto za šta bi sami rekli drugačije. Ako neko sa Vama ragovara o stolariji, i za kvaku konstantno koristi reč drška, pritom Vas ne razumevajući kada Vi kažete kvaka, posle bezuspešnih više ili manje diskretnih pokušaja da objasnite da je pravi termin kvaka – počećete i sami da govorite drška (mada, ne bih da potcenim koliko je neko teška osoba).

Tako u svakoj jezičkoj zajednici, u svakoj zajednici gde ljudi govore različite srodne dijalekte, kooperativnost vodi spontanom izranjanju novog dijalekta, koji se zasniva na svemu onom što postojeći dijalekti dele, ponegde na elementima koje deli najveći broj dijalekata i govornika, te na pojednostavljenju preostalih sadržaja. Takvi dijalekti se zovu prirodni standardi. Njihove osobine su da su fleksibilni – ne postoje jednoznačna pravila već za svaku jezičku pojavu postoji opseg prihvatljivih opcija – i da su donekle pojednostavljeni (ovo je, na primer, razlog zašto su engleski i kineski jezik do postojeće mere uprostili svoju morfologiju). Ove dve osobine čine da govornici dijalekata lako uče prirodne standarde, kao i da standard ne pruža osnov za podelu i diskriminaciju.

U jednom kratkom periodu istorije, među lingvistima je vladalo uverenje da je za društvo povoljno da se njegov standard veštački propiše. Tada su mnogi jezici dobili veštačke standarde. Najčešći princip je bio uzeti neki postojeći dijalekat, i tamo gde i on dozvoljava više opcija, ograničiti ga na samo jednu. Ovo se dogodilo sa nemačkim, francuskim, ruskim jezikom, a istim putem krenuo je i srpski, odnosno srpskohrvatski. Drugi jezici, poput engleskog, danskog, norveškog ili španskog, ili nisu pokazali interesovanje za uspostavljanje veštačkog standarda, ili su otvorili prostor za postojanje većeg broja takvih standarda.

Veštački standardi imaju tri velika problema. Prvi je da slede juristički princip suprotan prirodi jezika, podrazumevajući da za svaki jezički problem postoji samo jedno rešenje. Za veštačke standarde je veoma bolno kada na primer ne mogu da kažu da je ispravno samo „gospoda su stigla”, a neispravno “gospoda je stigla” i “gospoda su stigli” – već su sve tri opcije deo jezika. Kako jezik ne predstavlja ograničen sistem – logička implikacija je da će uvek biti jezičkih problema koje standard ne propisuje. U krajnjoj instanci, dok je prirodni jezik po velikom broju dimenzija beskonačan, veštački jezik je konačan – i time drastično nižeg ekspresivnog kapaciteta.

Drugi problem veštačkih standarda je što se prirodni dijalekti neprestano menjaju, menja se i društveni okvir upotrebe jezika, pa i sam jezik. Ali, propisani jezik se ne može prirodno menjati - moraju se svesnom intervencijom menjati propisi. Zagovornici ideje veštačkog standarda pokušavaju da ovaj problem reše njegovim povremenim izmenama. Pogotovu su u tom smislu angažovani nemački lingvisti, koji imaju redovna okupljanja za koja se pripremaju izveštaji i predlozi o izmenama. Srbisti (što koristim kao termin za ljude koji sse jezikom bave u metodološkim okvirima 19. veka i interesuju se za srpski jezik) su izrazito konzervativni. Iako su im usta puna “fleksibilne stabilnosti”, njihovo opredeljenje je stabilnost, i srpski veštački standard danas uključuje tek zanemariv deo promena koje su se u jeziku dogodile u više od sto godina koliko je proteklo od definitivne standardizacije. Ovo standard čini neprilagođenim potrebama koje nameću okolnosti.

Treći problem je što ograničenja nametnuta prirodnom dijalektu na kome se veštački standard zasniva uvek narušavaju unutrašnju logičnost i sistemičnost jezika i čine ga teško naučivim. Zaislite samo da fizičar svede energetska stanja elektrona na ograničeni skup diskretnih vrednosti – kad bi se to moglo, sav univerzum bi se raspao. Ovaj problem je nešto manje izražen kod govornika dijalekata bliskih onome na kom je veštački standard zasnovan, jer oni uvek mogu da posegnu za alternativama iz svog živog dijalekta, a njihove alternative se doživljavaju kao marginalni deo standarda. Govornici drugih dijalekata imaju veće teškoće: kada oni za problem standarda uvedu rešenje iz svog dijalekta, to se doživljava kao teško ogrešenje o standard (na primer: podelio sam žvake na tri deteta). Ovaj problem, pogotovu kada je podržan vanjezičkim stereotipima, teži da izaziva diskriminaciju, istovremeno otežavajući i usporavajući obrazovanje dece iz takvih dijalekata, koja se efektivno školuju na stranom jeziku.

Nije teško videti kolika je besmislica da razumevanje među ljudima zavisi od postojanja veštačkog standarda – govornici srodnih dijalekata lako i efikasno uspostavljaju prirodne standarde koji se fleksibilno prilagođavaju stepenu različitosti dijalekata sagovornika i lako se uče. I pre Vuka, Belića i Stevanovića, ljudi su trgovali, dopisivali se, razgovarali. Još veća je zabluda da bi se bez standarda jezičke, etničke i nacionalne zajednice raspale – srpska se jezička zajednica formirala pre standardizacije jezika. Zajednice na okupu drže politički faktori i pitanja identiteta. Naprotiv, veštački standardi neophodno markiraju govornike nekih dijalekata i otvaraju prostor diskriminaciji i stigmatizaciji. Diskriminacija i stigmatizacija jednog dela zajednice pak često vode njenom raspadu.

Osam principa održanja jezičke zajednice

1.      Jezik svake zajednice je jedna jezička zajednica. Veće jezičke zajednice se odlikuju dijalektima i spontano uspostavljaju standardni dijalekat kojim komuniciraju govornici različitih dijalekata. Neke jezičke zajednice veštački određuju svoj standard.

2.      Nijedan zakon ni identitet pojedinca ni grupu ne obavezuje da bude deo bilo koje jezičke zajednice i prihvati njen standard. Ovo je uvek stvar dobre volje i interesa. (Videti i članove 2, 19 i 26 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN.)

3.      Standardni jezik, odnosno dijalekat, samo je jedan od dijalekata, ni po čemu bolji od drugih. Veštački standardni jezik ima nedostatke u odnosu na prirodni.

4.      Standardnom jeziku treba težiti, ali je sasvim normalno, a često i korisno, od njega odstupati unošenjem osobina drugih dijalekata.  

5.      Govornik dijalekta koji nalikuje standardu rođenjem dobija mogućnost da u zajednici komunicira na svom maternjem jeziku. Govornik dijalekta koji se razlikuje od standarda sa drugima govori na standardu koji je prethodno morao da nauči kao i bilo koji strani jezik, sa manje ili više uspeha. To treba poštovati.

6.      Ispod kritike nečijeg govora uvek se krije negativno mišljenje o grupi koju taj govor karakteriše. Minimum pristojnosti nalaže da to ne činimo.

7.      Kad govori standardnim jezikom, govornik dijalekta koji se razlikuje od standarda prihvata da uloži dodatni trud i komunicira jezikom koji ga stavlja u podređeni položaj radi opstanka jezičke zajednice. Za svoj dodatni napor i odricanje, takav govornik zaslužuje zahvalnost jezičke zajednice.

8.      To što neko slabije vlada standardnim jezikom obično nije zato što ga je nedovoljno učio već je razlog njegov ekonomski status i urođena sposobnost ovladavanja različitim aspektima jezika, koja može biti bolja ili lošija. Ni jedno ni drugo ne smeju biti osnovi za osudu ili diskriminaciju.

Tuesday, June 23, 2020

Ministarstvo smešnog jezika

Postaje malo istrošeno referisati na Leteći cirkus u komentarima aktuelne stvarnosti, ali kada prevaziđemo ovaj, stići ćemo do stadijuma u kome ćemo o stvarnosti govoriti isključivo citatima iz Montija Pajtona ne nalazeći ništa neobično u tome.

U Politici izašao intervju sa Radom Stijović. Intervju ne donosi ništa novo, pun je uobičajenih materijalnih neistina, volje za moć, neznanja. Ilustracije radi, materijalnu neistinu naučna savetnica Stijović iznosi u rečenici koju ću dosledno navesti: Колеге из „Друштва за српски језик и књижевност” изнеле су ових дана податак да смо по броју часова матерњег језика на најнижој лествици у Европи. Kao što je red, najpre pohvala, pa onda kritika. Odmereno, ispravno, i stilski efektno, Društvo za srpski jezik i književnost je navedeno pod navodnicima. Time nam se saopštava da taj entitet neko naziva ovim imenom, ali da se razuman čovek od toga ograđuje. Šteta, međutim, što je tvrdnja koju rečenica saopštava notorna neistina. Iz ličnog iskustva sa sopstvenom decom znam da u Holandiji, Nemačkoj i Austriji program u školama sadrži manje časova maternjeg jezika i književnosti nego onaj u Srbiji. Ono po čemu smo na najnižoj lestvici nije broj časova, nego njihov kvalitet, a za to možemo zahvaliti isključivo naučnim savetnicima i univerzitetskim profesorima srpskog jezika. Volju za moć ilustruje implikacija ove tvrdnje, a to je da srpski jezik treba da dobije više obaveznih časova u programu - na svim nivoima školovanja - što bi predstavljalo dodatni paket uticaja i novca za zajednicu koja se ovim predmetom bavi. Ostatak ovog posta je posvećen neznanju, bilo ono posledica urođenih ili stečenih kapaciteta. I tiče se stava koji je kao srž intervjua dat i u njegovom naslovu: 

Više pažnje poklanjamo učenju stranih jezika nego srpskog.

Bazično neznanje u osnovi ovog iskaza, neznanje nepovezivo sa i najmanjim stepenom lingvističkog obrazovanja, je izjednačavanje učenja maternjeg i stranog jezika. Jer iako rečenica ne navodi maternji jezik, ona presuponira da je nama: naučnoj savetnici, novinarki i čitaocima Politike, srpski jezik maternji. Neznanje se sastoji u tome da se maternji jezik uvek usvaja, nikad ne uči, dok strani jezik, bar u školama - jer rečenica se na njih odnosi - zaista učimo. Znajući ovo, jasno je i da je iskaz o poklanjanju pažnje besmislen kad je reč o maternjem jeziku: usvajanje je nesvesni proces učenja, on ostaje ispod nivoa pažnje. Naravno onda da više pažnje poklanjamo učenju koje zahteva pažnju nego onome koje joj izmiče i koje je pretiče. Maternji i strani jezik su kao hodanje i skijanje. Hodanje usvojimo spontano i potpuno - za to imamo instinkt, sve potrebne uslove i jak stimulus okruženja. Za skijanje je potrebna odluka, materijalne okolnosti, pažnja, vežba - i onda skijanje neko ne nauči uopšte, neko ga nauči donekle, a nekome su hodanje i skijanje na jednakom nivou. Onda se javi naučna savetnica za sport i fizičko vaspitanje i upozori da više pažnje poklanjamo učenju skijanja nego hodanja.


Možda poklanjanje pažnje ovde stoji za trud, volju, elan, posvećen učenju, odnosno usvajanju jezika. Onda je to neistina. Instinkt učenja jezika u periodu prvog, maternjeg usvajanja, toliko je jak da se ne može uporediti sa sedenjem na časovima stranog jezika. Da su iole blizu ponašanju deteta koje usvaja jezik, učenici bi na ovim časovima svih 45 minuta naglas izgovarali teške kombinacije glasova u jeziku koji uče, isprobavali morfološe i sintaksičke kombinacije reagujući na reakcije nastavnika tako snažno da bi im gramatičke regularnosti ostajale trajno zabeležene u memoriji, a ipak bi ih istog trenutka ponovo testirali.

Možda, opet, poklanjanje pažnje stoji za broj časova posvećenih stranom jeziku u odnosu na broj časova posvećenih maternjem. Srpskom, da se neko ne polakomi. Neznanje je onda u tome da časovi maternjeg jezika u školi ne služe učenju tog jezika. Maternjim jezikom do školskog uzrasta već svi pojedinci sa tipičnim kognitivnim razvojem vladaju sa punom kompetencijom (to što nas program uči da je prošlo vreme od gledati - gledao sam samo ilustruje kvalitet programa). Na časovima maternjeg jezika smisleno je učiti o jeziku kao pojavi (opštelingvističke sadržaje), kao i usvajati veštine upotrebe tog jezika u specifičnim kontekstima, odnosno za konkretne svrhe. Ni jednog ni drugog u našim programima gotovo da nema, zahvaljujući naučnim savetnicima i univerzitetskim profesorima srpskog jezika. I da, nije istina da je više časova posvećeno stranom nego maternjem jeziku - a što se ti časovi koriste loše - zahvalimo znamo već kome.

Ako neko nije razumeo zašto naučna savetnica Stijović u rečenici koja je završila u naslovu strani jezik stavlja u neprirodni kontrast sa srpskim, umesto prirodnog sa maternjim, to je zbog toga što se ona obraća samo onima kojima je maternji jezik srpski. Ujedno ona od silnog nacionalnog žara ne može da propusti da istakne srpskost tog jezika. Ali i kada referiše samo na nas koji sa njom delimo srpski identitet, ona pogrešno presuponira da nam je svima maternji ne onaj srpski jezik koji smo usvojili kao maternji, nego onaj srpski jezik kojem ona želi da nas nauči. Taj srpski jezik nikome nije maternji. Ipak, za one koji su sa Desankom "imali sreće da se rode tamo gde" su se rodili, on predstavlja malu varijaciju u odnosu na njihov maternji, dok za one koji su imali nesreću da se rode gde su se rodili - on efektivno jeste strani jezik. I tako naslov intervjua gubi i poslednje ostatke smisla.

Iako je post posvećen naslovu, ne mogu da se uzdržim da ne prokomentarišem jedan ne tako redak, ali ipak dražestan biser. Kaže naučna savetnica Stijović: Норма мора да прати развој живе речи, не сме да изгуби контакт са реалношћу, али, свакако, не сме ни да озакоњује промене које не одговарају структури језика. Neka se jezička osobina promeni upravo jer se više nije uklapala u strukturu, usled promene drugih aspekata jezika. A onaj ko misli da se jezik vlada zakonima koje on ozakoni nije daleko od onoga ko veruje da ga sutra čega bitka kod Vagrama.