Thursday, December 29, 2016

Rodno ravnopravan jezik

Strategija dopunjavanja rodnih parova imenica: gubitnik i gubitnica

Žena i muškarac nisu ravnopravni u našem društvu ili u gotovo bilo kom drugom. Nisu ravnopravni ni u jeziku. To nije stvarnost kakvu želimo, i prirodno je da tražimo način da je promenimo. Da bismo našli efikasan način, moramo se potruditi da što bolje razumemo problem.

Možda sam kao lingvist subjektivan, ali moj je utisak da je daleko najveći deo napora na prevazilaženju rodne neravnopravnosti uložen u to da se promeni situacija u jeziku. Pretpostavka je da jezik oblikuje čovekov um i vrednosti čovekovog društva, i da ćemo menjajući jezik menjati i celokupnu situaciju. U jeziku se uglavnom prepoznaje samo jedan rodni problem: prevladavanje imenica muškog roda u domenu termina sa značenjem titula i zanimanja, pogotovu kada je reč o onim prestižnim. Akademik, rektor, mudrac su muškog roda, kafe-kuvarica, čistačica, sponzoruša ženskog. Ovo ne samo da reflektuje društvenu stvarnost u kojoj su akademici, rektori i mudraci samo jako retko ženskog, a kafe-kuvari(ce), čistači(ce) i sponzoruše još ređe muškog pola, već i sugeriše takvu generalizaciju i onome koji sa njom inače nije upoznat. Osnovna strategija borbe za rodnu jednakost u našem i mnogim drugim društvima je skovati i aktivno koristiti termine akademica, rektorka, mudrakinja, kao i kafe-kuvar, (već postojeće) čistač i sponzoruš ili sponzoraš. Dok ostvarujemo tu strategiju, naša je savest umirena jer činimo ono što možemo, i pitanje je vremena kada će naš trud uroditi plodom. U pitanju je višestruka zabluda. U ovom tekstu baviću se pitanjima zašto je ova strategija promašena i šanse da ima kontrefekat su veće nego da postigne ono čemu je namenjena, kakva je priroda rodne neravnopravnosti u jeziku, kakva je veza između nje i rodne neravnopravnosti u društvu, koji su preduslovi za rodno ravnopravni jezik i kako do njega doći.

Strategija popunjavanja rodnih parova je neuspešna jer srž rodne neravnopravnosti jezika nije u rečima i njihovom rodu. I kada izvedemo novu reč u ženskom rodu, na primer rukovodilica, stručnjakinja, trenerica, ona često zvuči upadljivo, čak neprirodno. Dužom učestalom upotrebom ovaj osećaj će za svaku od tri navedene reči nestati, ali će uvek biti tu kod novih reči koje izvedemo istim modelom. Samim tim, on će uvek biti prisutan kroz neke reči, i govoriće nam da je upadljivo i neprirodno da žena bude psiholog, stručnjak i trener. Ponekad, kao u slučaju imenice trenerica, smetnja (u ovom slučaju rezervisanost te reči, kao i reči trenerka, za drugačije značenje) će biti tolika da ženski termin neće ni zaživeti, već će biti zamenjen zaobilaznim, poput istruktorka fitnesa ili koordinatorka treninga. Ali ovo ni približno nije srž problema.

Srž problema je u tome da je struktura jezika suštinski zasnovana na opoziciji između markiranog i nemarkiranog. Tako je u jeziku jednina nemarkirana prema množini (nastavak za jedninu kod imenice puž je nulti, a nastavak za množinu je -evi), nominativ je nemariran u odnosu na druge padeže (korak prema korakom), a ono što zovemo muškim rodom je neutralno u odnosu na ono što zovemo ženskim (mlad učitelj prema mlada učiteljica). Zbog prirode jezičke strukture nije moguće imati u jeziku muški i ženski rod, a da bar jedna vrednost ne bude markirana. Drugim rečima, jezik sa obeležjem roda ne može biti ravnopravan: u patrijarhatu će svojom strukturom promovisati muškarca, u matrijarhatu ženu.

Delovanje dubinske pristrasnosti jezika je mnogo neprimetnije, ali i mnogo robusnije od onoga što vidimo u terminima za titule i profesije. Kada u jeziku načinimo subjekat sa članovima više od jednog roda, glagol će se složiti u muškom rodu: Baba i deda su razgovarali (ne može razgovarale), Dečaci i devojčice su se igrali (ne može igrale). Zamenice ko, neko, svako, iko, poneko i druge, čak i kada je poznat pol mogućih referenata, slažu se u muškom rodu. Na primer, nastojnica ženskog manastira će znajući da je samo žena mogla da zalije cveće reći: Neko je zalio cveće (ne može Neko je zalila cveće). Kada ne imenujemo vršioca radnje koji je u množini, reći ćemo Išarali su mi ogradu - čak i ako znamo da su to učinile žene; rekavši Išarale su mi ogradu više ne bismo bili neodređeni u pogledu vršioca radnje.

Pritom je zabluda i da termini muškog roda označavaju samo muškarce. Da je tako, to bi značilo da u našoj predstavi gušter ne može biti ženka. I obratno, kada bi imenice ženskog roda označavale samo individue ženskog pola, žirafa, zmija ni sova ne bi mogle biti muškog pola. Zapravo, čuvar označava i muškog i ženskog čuvara, inžinjer i muškog i ženskog inžinjera. Zato je moguće reći Viši kustos (Milka Petrović) je zamolila da joj se hitno javite. U ruskom jeziku, koji je vrlo blizak našem u pogledu roda, čak je moguće reći (njihovu varijantu rečenice) Naša kustos je zamolila... Problem uopšte nije u semantici ovih reči - problem je u njihovoj pragmatici. Iako imenica kustos može označavati i muškarca i ženu, kada je izgovorimo - prva pomisao nam je muškarac. Nemarkirano značenje imenice muškog roda odnosi se na muškarca; kada označava ženu, upotrebljena je sa markiranom interpretacijom. Nemarkirano značenje imenice ženskog roda odnosi se na ženu, iako i ona može označavati muškarca: kada čujemo babica prvo pomislimo na ženu, kada čujemo akušer na muškarca, dok ostatak semantike ostaje isti i obe imenice se u principu odnose na isti skup ljudi.

Ova polna neisključivost, uz difolt interpretaciju vezanu za rod imenice, važi samo za imenice koje ne predstavljaju oblike izvedene radi označavanja posebnog roda. Tako direktor označava i muškarca i ženu, ali direktorka, imenica izvedena za referisanje na ženske direktore, označava samo ženu. Predsednik označava muškarca ili ženu, ali predsednica samo ženu. Lisica označava i ženku i mužjaka, ali lisac označava samo mužjaka. Direktorka ima značenje direktor i pritom žena, predsednica ima značenje predsednik i pritom žena, lisac znači lisica i pritom mužjak. Ovo ima značajne posledice za strategiju dopunjavanja rodnih parova kao vid borbe za ravnopravnost. Kada imenicu kardiolog dopunimo imenicom kardiološkinja, nismo izbegli asimetriju. Kardiolog i dalje označava i muškarce i žene, a kardiološkinja označava samo žene. Možemo reći Moj kardiolog je žena i Moj kardiolog je muškarac, ali ne Moja kardiološkinja je žena, niti Moja kardiološkinja je muškarac. Problem je u tome da moja kardiološkinja znači moj kardiolog i pritom žena, pa je okvalifikovati je kao ženu redundantno, a kao muškarca kontradiktorno. To dovodi do paradoksalnih konteksta, kao Moj kardiolog je žena, gde informaciju o ženskom polu referenta možemo preneti samo ako upotrebimo imenicu u muškom rodu. Ovde strategija dopunjavanja parova i u najbukvalijem smislu mora da ustukne. Sve i da ne ustukne, sve i da se može dosledno primeniti, ostaje činjenica da ona koliko jezički legitimizuje ženu kao nosioca titula, funkcija, profesija, toliko i pojačava efekat markiranosti ženskog roda.

Rodno ravnopravan jezik

Ako će svaki jezik koji ima muški i ženski rod biti rodno neravnopravan jezik, ima li izlaza? Ima li načina da jezik bude rodno ravnopravan? Naravno da ima. Jezici koji nemaju kategoriju klasifikacije imenica, kao što su mađarski i turski, ili jezici koji imenice klasifikuju po drugim semantičkim klasama, kao što su bantu i mandarinski, imaju osnov da budu rodno ravnopravni. U njima nijedno gramatičko obeležje ne uspostavlja semantičku vezu sa polom, što zači da gramatika takvih jezika ne nosi nikakvu asimetriju vezanu za pol.

To ne znači da su mađarski, turski, mandarinski i bantu rodno ravnopravni jezici, jer i oni oslikavaju u svojoj strukturi i u svojoj leksici patrijarhalnu prirodu društva. Da li u ovim jezicima strategija dopunjavanja rodnih parova imenica može dovesti do ravnopravnog jezika? Nažalost, bojim se da čak ni to nije slučaj.

Razlog je što je jezik sistem izuzetne kompleksnosti i izuzetno velike ukupne količine podataka (treba misliti o kompleksnoj gramatici kao i o mentalnom leksikonu od prosečno pedesetak hiljada reči, od kojih svaka nosi brojna gramatička obeležja i bogato konceptualno značenje). Uvođenje dve stotine ženskih termina će možda manifestovati volju društva da postane ravnopravnije, ali neće mrdnuti jezik ni za milimetar, kamoli promeniti ga toliko da onda on promeni društvo.

Čitavo ovo rezonovanje zasniva se na nerazumevanju odnosa jezika i društva. Jezik se neprestano prilagođava društvu. One je u tom odnosu uvek pasivan, on jeste sredstvo koje enkodira kulturu, i onda je prenosi novim generacijama, ali on prenosi samo ono što iz kulture preslika. Društvo i kultura se menjaju, a jezik ih prati sa nekoliko koraka zakašnjenja. Jezik uvek oslikava neko prošlo stanje, i uvek je u sustizanju sadašnjeg. U naše vreme, društvene promene su brže, i zato je kašnjenje jezika veće. Današnji jezik osliava društvenu stvarnost od pre u proseku stotinak godina: u nekom domenu više, u nekom manje. Usled svoje kompleksnosti, usled svoje ogromne mase, jezik se ne može menjati brže nego što se menja, i jaz između njegove strukture, između njegovih dubinskih odraza kulture, i same te kuture, postaje veći. Ali jezik svejedno prati promenu u društvu, on se ipak lagano prilagođava, lagano transformiše, i neminovno je da će sa našim antropološkinjama i ekspertkinjama ili bez njih jezik postati rodno ravnopravan. Ali samo pod uslovom da društvo to postane pre njega, i da zadrži tu osobinu dovoljno dugo. U takvim uslovima, jezik koji nosi kategoriju roda poput našeg, verovatno će je napustiti u korist neke druge klasifikacije, ili će izbrisati svaku imeničku leksičku klasifikaciju, i biće spreman za društvo jednakosti. Ne treba ga na to terati, on će to učiniti sam. Energiju umesto toga treba usmeriti na lokus problema: na samo društvo i njegove institucije.

Rod i ravopravnost

Strategija dopunjavanja rodnih parova imenica otkriva još neke neravnopravnosti. Na primer, postoji neravnopravnost između ženskih nastavaka -ka i -ica: prvi je ruralan, drugi je otmen. Profesorica je finija od profesorke, doktorica je elegantnija od doktorke, direktorica je umerenija od direktorke. Koren ove asimetrije leži u drugoj, dubljoj. Nastavak -ka je karakterističniji za južne i istočne dijalekte, njega delimo sa bugarskim i makedonskim. Nastavak -ica je češći u severnim i zapadnim govorima. A na ovoj liniji deluje druga nejednakost: govori severa i zapada su pravilni, lepi, prefinjeni, govori istoka i juga sve ono suprotno.

I zapravo nijedna jezička opozicija, pa ni ona u rodu, ne može da opstane bez makar još jedne vrednosne dihotomije na koju se preslikava. Problem sa titulama i profesijama ne bi bio problem da nije socijalne neravnopravnosti bogatih u odnosu na siromašne, obrazovanih u odnosu na neobrazovane, severa u odnosu na jug, poželjnih moralnih obrazaca u odnosu na nepoželjne: da neki od ovih termina nisu prestižni, a drugi stigmatizovani. I dok su neke od ovih vrednosnih opozicija neophodne za funkcionisanje zajednice, neke ni to nisu. A i one koje jesu, verovatno bi svoju funkciju vršile i sa malo manjom distancom između polova.

Ovo samo potcrtava činjenicu da borbu za ravnopravnost po jednoj dimenziji nije moguće voditi izolovano od drugih: ravnopravnost je cilj ka kome se mora težiti globalno, emancipacijom svih diskriminisanih kategorija, i samo tada će imati kakve-takve šanse na makar delimičan uspeh.

No comments:

Post a Comment