Monday, January 1, 2018

Kako brojati jezike?

Zagovornici stava da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski četiri posebna jezika uglavnom svoju poziciju podupiru političkim i (pseudo)istorijskim argumentima. Jedini lingvistički argument za koji znam predmet je ovog teksta.
Taj argument se može sažeti na sledeći način. Govorni, živi jezik je uvek kontinuum, u njemu je nemoguće uspostaviti granice među jezicima. Kada bi se gledao živi jezik, jezik koji prirodno živi među govornicima, onda bi postojao samo jedan južnoslovenski jezik: ni bugarski, ni makedonski, ni slovenački ne bi bili posebni jezici, jer na južnoslovenskom govornom području ne postoje realne jezičke granice. Namesto živog jezika, osnov podele među jezicima i brojanja jezika moraju biti standardizovane varijante. A danas svaka od četiri države: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, provode sopstvenu standardizaciju i time formiraju svoj posebni jezik.
Pretpostavka argumenta je da države i standardizacije, te standardizacije i jezici stoje u preslikavanju jedan na jedan. Ova pretpostavka ne samo da ničim nije podržana, nego je očigledno neistinita.
Dovoljno je pomisliti na nemački, sa austrijskom, nemačkom i švajcarskom standardizacijom, ili na korejski i japanski sa nekoliko važećih pisama. A ne moramo ići ako daleko. Ako se zaista svaka standardizacija računa kao poseban jezik, onda nije moguće govoriti o hrvatskom jeziku. Na teritoriji Hrvatske, u aktivnoj su upotrebi najmanje tri međusobno prilično različita pravopisa:  Hrvatski školski pravopisHrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te NDHovski kor(i(j))enski pravopis koji i danas upotrebljavaju nostalgičari onoga vremena. Pravopis je jedan od osnovnih elemenata standardizacije. Tri pravopisa bi morala određivati tri različite standardizacije, pa prema logici argumenta o brojanju standardizacija - i tri različta jezika. Uz ova tri jezika, tu su i najmanje dva sa srpskom etničkom etiketom: onaj u Srbiji koji je isključivo ekavski i onaj izvan Srbije koji je ili samo ijekavski, ili i ijekavski i ekavski, te najmanje dva crnogorska - onaj sa mekim s i z i onaj bez.
Ako se svaka standardizacija računa kao poseban jezik, onda nije moguć ni istorijski kontinuitet jednog jezika. Jezik se u vemenu menja, i standardizovan jezik posle izvesnog perioda zahteva temeljne reforme da bi se standard zadržao dovoljno blizu živog jezika. Jezik pre i posle reforme različito su standardizovani, i prema tome predstavljaju različite jezike.
Argument brojanja standardizacija je neodrživ. Nije institucionalna intervencija ono što određuje jedan jezik, već njegova realna upotreba, stepen različitosti, odnosno sličnosti među relevantnom varijetetima. Ono što bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski standardni jezik čini jednim jezikom jeste njihovo zasnivanje na istom organskom varijetetu: na novoštokavskim dijalektima koji se uz marginalnu varijaciju govore u sve četiri države. Sama standardizacija čini beznačajnu intervenciju na površini ogromne mase živog jezika uzetog kao osnova standardizacije.
Razlog što se bugarski, makedonski i slovenački intuitivno odećaju kao posebni jezici nije u tome što su standardizovani nezavisno od srpskohrvatskog, ili što su standardizovani u posebnim državama, već u tome što su za osnovicu standardizacije uzeli međusobno dovoljno različite varijetete iz južnoslovenskog kontinuuma. Jedini način da se hrvatski izdvoji kao poseban jezik bio bi da za osnovicu standardizacije uzme čakavski ili kajkavski. Jedini način da se srpski izdvoji bio bi da za osnovicu uzme torlački. Za bosanski i crnogorski takva mogućnost čak i ne postoji: nijedan dijalekat koji se govori u ove dve države nije dovoljno daleko od novoštokavskih govora da bi kao osnovica standardizacije dao poseban jezik.
Naravno, ovo se odnosi na sadašnji trenutak. Zavisno od jačine granica među četirima državama (odnosno od stepena migracije stanovništva i mere kulturne razmene) - nije nemoguće da se njihovi dijalekti toliko međusobno odalje da neka naredna standardnojezička reforma dovede do četiri nova standarda čije su osnovice govori dovoljno međusobno različiti da daju (delimičan) osnov za posmatranje tih standarda kao različitih jezika. Da li će se to desiti, i kada, iz ove perspektive je nemoguće predvideti. Da li bi bilo dobro ili loše je sasvim očigledno: jezik koji govorimo je utoliko veći kapital ukoliko je veći broj ljudi sa kojima na njemu možemo komunicirati, a jezik kojim jedna zajednica govori utoliko je sigurniji od izumiranja, ukoliko je sama zajednica veća i kulturno potentnija.

4 comments:

  1. Postoje dva načina gledanja na ovaj problem: po prvom, jezik je "skup dijalekata". Pa su hrvatski dijalekti oni u Hrvatskoj i dijelu BiH i oni čine *po definiciji* hrvatski jezik.

    Po drugoj su jezici standardi, tj. ono što govore ljudi u javnosti, obrazovaniji ljudi po gradovima i sl.

    Prva podjela je stvarno proizvoljna i nejezična. U dijalektološkom smislu ne postoje 'hrvatski' i 'srpsko-hrvatski'.

    Ali ako govorimo samo o gradovima, već razgovorne varijante Zagreba i Beograda čine jedan skup, a npr. Ljubljane i Maribora drugi.

    Mislim da je osvrtanje samo na standardni jezik krivo. Ja znam vrlo malo ljudi koji govore hrvatskim standardom kako je propisan. Mnogo je bitnije kako se stvarno govori. A tu je mnogo veća raznolikost. Neki se govori grupiraju blizu standardima, neki su daleko od svakog standarda. Svakako tih 4 ili 5 standarda -
    ili 6 ako računamo bunjevački - čine jednu vrlo blisku skupinu koju možemo nazvati kako želimo, ali bi bilo dobro vidjeti i kako se stvarni govori grupiraju. A o tome znamo zapravo manje nego što bi trebalo, jer se gradski govori slabo istražuju. U HR se recimo sigurno grupiraju Zagreb, Rijeka i Pula.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Da, zato se i govori o policentričnim jezicima, jer teže da se grupišu oko nekih centara, i da imaju vro nejasne granice.

      Delete
  2. Mogli bismo zamisliti i da se nekim čudom zagrebački govor postavi za standard u HR. I dalje bi vrijedilo da je to "jedan jezik", ali neke generalizacije više ne bi vrijedile - naglasak u ZG može biti na bilo kom slogu, nema uzlaznih i silaznih tonova, razlike /č/ i /ć/ itd. Odmah bi se opisi 'srpsko-hrvatskog' morali mijenjati - iako je i danas de facto tako. U mnogim situacijama se zagrebački govor koristi i u formalnim prilikama u HR. To je problem s definicijom jezika: nija jasno što sve on obuhvaća. Previše je fokusa na standard, pravopis, književnost. Pa nije jezik isto što i književnost. A u većini kvazistručnih rasprava o jeziku (uglavnom preskriptivističkih) već se u drugoj rečenici spominje književnost. Lingvistima u principu standard nije bitniji nego bilo koji drugi oblik jezika, iako je istina da se standard - pogotovo pisani - više proučava - jer je to najlakše.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Slažem se. I dodao bih da akcenat koji ima Zagreb - ima više-manje i Niš, i Kruševac, pa i Podgorica. Mešanje č i ć ima i dobar deo Bosne i Hercegovine. Izoglose su izukrštane.

      Delete