Monday, March 13, 2017

Zbunjenost prošlosti sadašnjošću

U prethodnim tekstovima sam se dosta oštro osvrtao na kampanje negovanja i čuvanja jezika i na opštu atmosferu straha i panike pred kvarenjem ili nestankom jezika koju jezički establišmenti lansiraju u našoj i susednim zemljama. Sada bih želeo da pokušam da ovu pojavu razumem. Sam sentiment nije novost, niti isključiva osobina našeg vremena i naše kulture. Kvintilijan je tražio promene najsvetije institucije Starog Rima - njegovog zakonodavstva - insistirajući da migracija preti da uništi latinski jezik. Tomas Prat je optuživao Šekspira i Marloua da narušavaju sažetost i direktnost engleskog jezika i tražio da se jezik vrati svom izvoru. 

Резултат слика за young people old english


Ali to ne znači da je strah od promene u jeziku konstantno obeležje čovekove zajednice. On je nekad prisutniji, nekada se potpuno izgubi, i obično se vezuje za periode u kojima se događaju važne društvene promene: pojačane migracije u Rimu, normanska osvajanja u Britaniji, otkrića koja su uticala na promene u načinu upotrebe jezika - poput pojave pismenosti, osvajanja proizvodnje papira, otkrića štamparske prese. Danas je to informacijska revolucija koju su donela elektronska sredstva komunikacije.

Atmosferu straha i panike povodom sudbine jezika danas presudno stvaraju ljudi čija je struka da jezik proučavaju i razumeju. Ovde se neću baviti pitanjem zašto oni jezik ne proučavaju i ne razumeju - zašto pogrešno svoju ulogu vide kao policijsku. Ovde me samo interesuje zašto oni danas imaju jači osećaj da je jezik ugrožen nego što su ga imali na primer pre pedeset godina, odnosno zašto smatraju da se danas upotrebljava jezik goreg kvaliteta nego što se upotrebljavao. I zašto deo javnosti saoseća sa njima u tom doživljaju.

Jesu li ljudi danas prosečno nepismeniji, da li prosečni građanin danas govori i piše značajno gore nego pre pedeset ili sto godina? Ovde se najpre postavlja pitanje kriterijuma: kako meriti kvalitet govora i pisanja? Brzinom? Količinom (i onda da li je bolje više ili manje)? Raznovrsnošću? Strukturnom kompleksnošću? Efikasnošću? Čistotom porekla reči? Kakve god kriterijume uspostavili, teško da bi se izmerila značajna razlika. Možda bi je bilo među nekim grupacijama, možda je današnji srednjoškolac manje načitan od nekadašnjeg, možda je današnji političar prosečno nižeg obrazovnog nivoa nego što je raniji bio. Ali u ukupnoj populaciji, uveren sam da se ne bi prepoznao značajan pomak. Naravno, kada sud o prosečnoj pismenosti dolazi od nastavnika, onda osobine prosečnog srednjoškolca dosta utiču na taj utisak, a time što su veoma prisutni u javnosti - utiču i političari. Ali mislim da ovo ima samo mali udeo u ukupnoj slici. Ključna razlika je u jeziku koji se doživljava kao javni, zajednički, i prema kome se uglavnom i donosi sud - jeziku javnog informativnog prostora.

Pre pedeset godina naš javni informativni prostor se sastojao od jedne televizijske kuće sa dva programa, desetak aktivno slušanih radio stanica, i veoma moćnog i aktivnog izdavaštva: novinskog, periodičkog, naučnog i književnog. Ovaj je prostor bio uređen i kontrolisan od strane države, gajio je elitnu kulturu, i u njemu se pojavljivao i aktivno nastupao relativno mali, odabrani skup učesnika. U ovom prostoru, dominirao je jezik visoko obrazovanih ljudi, i ljudi sa više talenta za upotrebu jezika (zabluda je da se može očekivati da svako ko prođe sistem obrazovanja raspolaže rafiniranim stilom - kao i kod svih drugih veština, da bi se dostigao vrh, i ovde je neophodan talenat - koji među ljudima nije ravnomerno raspoređen). I čak i taj jezik je pod uslovima sporije razmene informacija imao vremena da prođe kroz filtere doterivanja od strane autora, iščitavanja od strane kolega, lekture. Susretali smo se, stoga, gotovo isključivo sa rafiniranim jezikom visokog registra, stilski doteranim, elokventnim, i usklađenim sa onim što propisuje normativna literatura. Jezik javnog informativnog prostora nije reprezentovao jezik čitave zajednice, već samo jezik jednog njenog dela u jednoj sferi realizacije - onaj jezik koji zadovoljava najviše stilske kriterijume.

Danas u javnom informativnom prostoru dominiraju društvene mreže, internet forumi, vesti i medijski sadržaji objavljeni na internetu i nekoliko stotina televizijskih stanica. Stepen uređenosti i državne intervencije (osim interesne, političke) je ravan nuli. Skup učesnika je najširi mogući, a korisnici sofisticiranog jezika uglavnom su sopstvenim afinitetima i nepoklapanjem sa zahtevima masovne kulture ograničeni na uske kulturne niše, i upućeni samo na sebi slične. Konkurencija među medijskim kućama traži brzu produkciju i ne daje vremena ni doterivanju teksta od strane samog autora, kamoli lektorskoj intervenciji. Ogroman broj medijskih kuća traži ogroman broj novinara i spikera - broj koji danas (kao što bi i ranije, da je bio toliki) daleko prevazilazi broj ljudi sa visoko kvalitetnim usmenim i pisanim izražavanjem. Današnji mediji gaje masovnu kulturu, a ona traži učešće širokog spektra ljudi, nezavisno od njihovih jezičkih kapaciteta. Još je pluralističnija situacija u društvenim mrežama i forumima: u njima učestvuju svi, što zaludniji - to intenzivnije. Jezik javnog informativnog prostora tako danas blisko reprezentuje prosečni uzorak u zajednici.

Ali, dok je jezik javnog prostora onaj po kome formiramo svoj sud o stanju jezika, mnogo veći udeo u postojanju jezika, u jezičkoj produkciji i recepciji u životu prosečnog čoveka, ima direktna komunikacijama među pojedincima i u grupama. Ovo je prostor u kome se jezik usvaja, ovako on u najznačajnijoj meri živi, tako se menja i prilagođava potrebama. U ličnom se domenu upotrebe jezika ništa nije promenilo.

Zato razlika nekad i sad nije u samom jeziku: jezik je u svojoj ukupnosti približno isti kao i u ranijim istorijskim periodima. Razlika je u tome sa kakvim jezikom se pretežno srećemo u javnom prostoru. Ona stvara nerealan utisak o tome da se jezička situacija promenila na gore, iz kog se onda izvlači još nerealniji zaključak da u zajedici teče proces kvarenja jezika. Čak i kada se ovakav strah prevaziđe, javlja se novi: možda se jezik nije pokvario već je samo reprezentativnije zastupljen u javnosti, ali javna upotreba jezika služi kao uzor, što će neminovno dovesti do njegovog kvarenja u odnosu na vreme kada je uzor bio elitni jezik. I ovo je pogrešno. Jezik se možda malim delom usvaja i kroz medije i društvene mreže, ali usvaja se i iz knjiga koje se pročitaju i mnogih drugih izvora, a pre svega se, u daleko najvećem udelu, uči u porodici i u neposrednom društvenom okruženju. Onom segmentu koji se nije promenio. Jeste se proširio domen upotrebe jezika svakodnevne komunikacije, a suzio domen upotrebe formalnog registra, ali sami registri nisu postali bolji ili gori.

Lingvisti propisivači pravilnog jezika u svom sejanju straha i panike, reaguju ne na promenu u jeziku, već na promenu u društvu, na promenu u strukturi i prirodi javnog informativnog prostora - pogrešno zaključujući da ona pokazuje i promenu u samom jeziku. Oni ne prepoznaju razliku između jezika u celini i jezika javnog prostora. Oni čak u svojim apelima i ne ciljaju samo taj javni prostor, namera njihove kampanje nije da vrati dominaciju formalnih registara i doteranog stila u medije, nauku, administraciju (a i to bi bilo unapred izgubljena bitka, jer je ovo pitanje određeno društvenom promenom a ne dobrom voljom pojedinaca kojima se kampanja obraća). Njihove kampanje bi da se čitav jezik: jezik pijace, jezik kafića, jezik poslovnog sastanka, izjednači sa načinom govora iz Drugog dnevnika Radio televizije Beograd iz 1975. i načinom pisanja Ive Andrića iz romana Na drini ćuprija. Ove kampanje uključuju spotove u kojima se ljudima sugeriše da se u intimnim, ljubavnim SMS porukama strogo drže Pravopisa Matice srpske, i da se u komentarisanju modne revije među prijateljima izražavaju prema pogrešnim savetima nadrilingvistike.


Ovo svedoči da su normativni lingvisti potpuno zbunjeni promenom strukture javnog informativnog prostora koja se dogodila. Da ne razlikuju promenu u tipu jezika koji se u tom prostoru sreće od promene u samom jeziku. Da čak ne samo što izjednačavaju jezik javnog prostora i jezik uopšte u današnjem trenutku, što usled pluralizacije i demokratizacije javnog prostora i nije veliki promašaj, već to čine i kada se sećaju prošlosti. Oni veruju da je i pre pedeset godina jezik javnog prostora reprezentovao jezik u svakodnevnoj upotrebi: da su ljubavnici u automobilu na obodu grada, šverceri farmerica u vozu iz Trsta, automehaničari u kanalu, referenti, računovođe i inžinjeri u OOURima, ROima i SOURima svi među sobom razgovarali onako kako su razgovarali Dušanka Kalanj i Dejan Đurović dok ih snimaju kamere. Oni se naukom bave u staklenom zvonu, i za predmet svoje 'nauke' biraju mimezis: stvarnost televizijskog ekrana nekad i sad uzimaju kao stvarnost postojanja jezika. Ova perspektiva pokazuje tužan stepen nerazumevanja ne samo lingvistike, nego jednostavne jezičke realnosti. Ali ujedno i objašnjava paniku među ovim ljudima: oni veruju da se naš jezik za pedeset godina promenio od jezika Miće Orlovića u jezik nekakvog Amidžića ili Vučićevića.

Strah od propasti jezika ovde se ukršta sa još jednim strahom: strahom od gubitka moći i društvene pozicije. Kao što sam već pomenuo, u današnjem javnom informativnom prostoru vlada opšti nedostatak vremena, pa u okviru njega i nedostatak vremena za jezičku intervenciju, a samim tim i za osnovni proizvod preskriptivne lingvistike: za jezičke priručnike i lektora kao njihovog promotera i izvršitelja. Vapaj za čuvanje i negovanje srpskog jezika je i vapaj za čuvanje i negovanje srpskog jezičkog propisivača - onog koji nema najispravniju sliku o tome šta jezik jeste a šta nije, ali koji vrlo glasno insistira da ne treba reći put ka Beograđanci nego isključivo put ka Beograđanki, inače to više neće biti onaj pravi, ispravni srpski jezik.


No comments:

Post a Comment