Problem imena u Deklaraciji o zajedničkom jeziku

"Pa dobro, a kako se onda taj zajednički jezik iz Deklaracije zove?"

"Neko ga zove srpski, neko hrvatski, neko bosanski, neko crnogorski."

"Ali kako se on ustvari zove?"

"Onako kako ga ljudi zovu, za nekog hrvatski, za nekog bosanski, za nekog..."

"Pa dobro, a kako se onda taj predmet zove?"

"Neko ga zove pernica, neko futrola, neko peratonica."

"Ali kako se on ustvari zove?"

"Onako kako ga ljudi zovu, za nekog peratonica, za nekog futrola, za nekog..."

Kritika koju su gotovo svi koji su se oglasili o Deklaraciji o zajedničkom jeziku izrekli je vezana za to da Deklaracija kaže da svako ima prava da taj jezik zove kako želi, i da ne daje jedno 'glavno' ime za taj jezik, ime koje iskazuje njegovu suštinu.

"Ako je jedan jezik, on mora imati i jedno ime (i ne treba se stideti da se to ime izrekne)."
Dok se sa parentetičkim delom o stidu slažem, smatram da je ovaj osnovni, o jednom imenu za jedan entitet, potpuna besmislica.

Zovi me i krčag, samo me nemoj razbiti na četiri navodna različita jezika. Pernica, peratonica, futrola su tri reči koje se u istom dijalektu istog jezika koriste za jedan isti pojam, odnosno predmet. I to nije prepreka postojanju tog predmeta, niti njegovoj jedinstvenosti pod sva tri imena. Osim u okviru filozofske, pa i lingvističke škole nominalizma (kod koje ne postoji značenje u jeziku - sama reč je sopstveno značenje), ime pojma ili stvari smatra se potpuno marginalnom činjenicom u odnosu na ontološku prirodu te stvari i njene osobine. Ovaj stav pogotovu eksplicitno iznosi zasnivač moderne lingvistike Ferdinand de Sosir, koristeći za nju termin proizvoljnosti oznake. Za svaki enitet u univerzumu važi: možeš ga zvati kako god hoćeš, jer on nije ime.

"Ali Deklaracija kaže da je to policentrični jezik, koji ima varijante. Ako je hrvatski varijanta, kog jezika je to varijanta?"

Ne treba izjednačavati hrvatski kao naziv jezika sa hrvatskim normativnim specifičnostima. Hrvati u Vojvodini ili u Bosni imaju pravo da svoj jezik nazivaju hrvatskim iako ne koriste hrvatsku normativnu varijantu. Srbi u Hrvatskoj, koji koriste hrvatsku normativnu varijantu (sa sporadičnim izuzecima, na primer kada je u pitanju zvanična upotreba pisma), imaju pravo da svoj jezik nazivaju srpskim. Najzad, ako se neko u bilo kojoj od ovih država oseti kao Jugosloven ili kao Zaplanjac, on svoj jezik može da zove jugoslovenskim ili zaplanjskim, ili citroenskim kao u jednom od ranijih popisa, i niko mu to pravo ne može uskratiti. Da bi to pravo postalo deo zakonske regulative, broj ljudi koji koriste jedan naziv mora da pređe neki razuman prag. Naravno, kada govorimo o tekstu pisanom hrvatskom normativnom varijantom, u većini kontesta je prirodnije da upotrebimo termin hrvatski, ali ne bismo govorili neistinu ni nazvavši ga srpskim, bosanskim, crnogorskim. Hrvatska normativna varijanta je varijanta jezika koji nazivamo srpskim, hrvatskim, bosanskim, crnogorskim, ili bilo kako drugačije.

"Ako je to zaista nevažno, da li ćeš se složiti da je tvoj maternji jezik hrvatski?"

Hoću i neću. Hoću jer mi neće smetati ako mi u razgovoru na nemačkom jeziku Hrvat kaže: Ne razumem, reci mi to na hrvatskom. A neću jer kada se ista stvar može nazvati ili opisati na nekoliko načina, onda je biranje jednog načina uvek samo po sebi neka izjava, neka poruka. Ako se ista planeta u narodu naziva i zvezda Zornjača, i zvezda Danica, i zvezda Večernjača, i neko mi oslanjajući se na to u zoru pokaže svetlu tačku na nebu i kaže: eno je zvezda večernjača - ja ću se nasmejati, i smatraću to igrom reči. Zašto kad tu zvezdu zaista zovemo zvezda Večernjača? Pa zato što je u zoru pragmatički najprirodnije koristiti za nju ime zvezda Zornjača. To što je neko odabrao manje prirodno ime za situaciju u kojoj ga korisi je znak, iskaz, govori o nekoj nameri: slušalac se pita zašto je rekao Večernjača a ne prirodnije Zornjača, šta je želeo da kaže.

Ime jezika, osim što je proizvoljno, još je i političko pitanje, a kada je imena više - onda i pitanje dijalekta, varijeteta, akcenta. Da li će jezik biti nazvan jednim ili drugim imenom ima političke konsekvence, kao i konsekvence vezane za njegove lokalne i socijalne karakteristike. Kada jezik Srbina koji je rođen i usvojio jezik u Srbiji, nikad nije živeo u Hrvatskoj ili među Hrvatima, nazovemo hrvatskim a ne srpskim, mi uspešno referišemo na odgovarajuć jezik, ali ne dajemo najprecizniju informaciju o načinu kako ta osoba govori. Dodatno, usled političkog naboja ovih termina, velika je šansa da će upotreba naziva hrvatski biti tumačena kao politička poruka - nejasno je kakva, ali neka će se poruka tražiti.

Da je bez važnosti koje će od četiri ili četrdeset četiri imena ovog jezika kada biti upotrebljeno, onda verovatno ne bi ni postojalo više od jednog naziva. Oni postoje jer u pojedinim kontestima, za pojedine varijetete ovog jezika, osećamo kao prirodniji, primereniji jedan, drugi, treći ili četvrti naziv. Kada Srbin govori o maternjem jeziku Hrvata, on može da bira da ga nazove srpskim, jer je to ime koje on koristi za ovaj jezik, ili da ga nazove hrvatskim jer ga tako naziva Hrvat. I obratno. Njegov izbor nosiće određeno značenjena planu političke poruke, učtivosti, ličnog odnosa među njima. Deklaracija pokušava da umanji onaj najosetljiviji i najrizičniji deo tog značenja - njegov politički deo.

"Svi znamo da je to istorijski srpski jezik. Svi koji ga sada govore su pounijaćeni, pokatoličeni, pohrvaćeni, poturčeni Srbi, ili tek srpski izrodi."

Očigedno, prava tema ovde nije ime jezika, već etnicitet njegovih govornika. Prekrštavanje i islamizacija ljudi ekonomskim i fizičkim nasiljem je strašan zločin. O njemu treba govoriti. Ali on se ne može revertovati. A danas moramo gledati današnje okolnosti: sopstvena konstrukcija identiteta ima prednost nad istorijskim identitetom i ljudima se ne može oduzeti ni jezik njihovih predaka, ni njihov današnji etnički i nacionalni identitet, samim tim ni pravo da jezik zovu skladno tom identitetu. Pritiskom u tom smeru se postiže suprotan efekat.

"Taj jezik je u 19. veku standardizovan kao srpski. Hrvatski, bosanski, crnogorski lingvisti falsifikuju istoriju kada govore o samostalnom razvoju hrvatskog književnog jezika, o srednjevekovnom bosanskom jeziku ili o crnogorskom jeziku kao izolatu."

Ime po sebi ne govori ništa o istoriji jezika. Njegova istorija je naučno pitanje, i treba da bude naučno, dakle objektivno utvrđena - sa svake strane, pa i naše. Za to je neophodno da jezik rasteretimo nepotrebnog političkog sadržaja, za početak tako što ćemo prestati da ga posmatramo kao obeležje etničkog identiteta.

Sve u svemu, bilo bi lepo da prestanemo da se ponašamo kao dve polugole sponzoruše na izboru za mis univerzuma u Beogradu, Zagrebu ili nekoj trećoj rupi, koje su zajedno birale isti kostim iz zajedničkog ormara da se u njemu pojave na bini, a sada su se dohvatile za kosu oko toga da li je jedna drugoj taj kostim ukrala, ili ga je druga prvoj nametnula. Jer to za šta mi umišljamo da je žiri i naša budućnost koju on određuje, samo je nezainteresovana vašarska bagra koja i sama ima svoje primitivne razmirice i brige, i srećna je što dok se mi čupamo znaju da će kod nas uvek imati vrhunsku uslugu, posle koje ćemo im se još i zahvaliti.